Sa sedištem u Los Andelesu, osnivač Rekonekcije, Erik je izazavo
veliko interesovanje svetskih najpozntijih lekara i medicinskih naučnika,
uključujući vrhunske bolnice u Americi, Institut za traume prvog stepena,
Centar za povrede kičmene moždine (koji je nosilac medunarodne nagrade),
i Medicinskog fakulteta US Univerziteta.
Pre nego što su se nenadano pojavile njegove sposobnosti iscelitelja,
Erik je 12 godina vodio svoju izuzetno uspešnu ordinaciju kiropraktora,
sve do avgusta 1993, kada je otkrio da mu je uručen neobičan ''dar''.
Nakon 12 godina rada on je iznenada postao instrument lečenja druge
vrste, provodnik kroz koji prolazi energija koja leči.
Pošto je bio previše zauzet putovanjima, nije mogao više da održava
svoju ordinaciju kiropraktora. Morao je da održava seminare i privatna
lečenja. Konstantno se potvrduje da Erikov ''dar'' pomaže ljudima
kod mnogobrojnih različitih oboljenja, uključujući maligne tumore,
bolesti vezane za AIDS, sindrom hroničnog umora, urodene anomalije
i deformitete kostiju.
Erik, noslac diplome Doktora kiropraktora sa Klivlendskog koledža
za kiropraktiku, je vodio jedan od najvećih kiropraktorskih centara
u oblasti L.A osamdesetih i devedesetih godina. Važio je za veoma
uspešnog i popularnog doktora. Nazivali su ga ''kiropraktor koji doseže
do zvezda''. Kao učenik velikih majstora, Dr. Virdžil Črejna (Dr.
Virgil Chrane) i Dr. Karla Klevlanda, Sera (Dr. Carl Cleveland, Ser),
Dr. Erik Perl je jedan od retkih koji su uz konvencionalni kiropraktorski
pristup uključivali čiste, tradicionalne kiropraktorske tehnike.
Kako u neformalnom tako i u kliničkom okruženju, pacijenti (a i medicinsko
osoblje) su bili svedoci izlečenja nakon što je Erik JEDNOSTAVNO DRŽAO
RUKE BLIZU NJIH.
Zašto baš ja?
Da sam ja bio taj koji sedi na oblacima pretražujući po planeti da
nade baš pravu osobu sa najvećim vrlinama u Univerzumu, nisam baš
siguran da bih posegao kroz oblake i upro svoj prst medu mnoštvom
– pastirima, trgovcima, pravednima i licemerima – i rekao: '' On!
On je taj! Dajte njemu.''
Pa dobro, možda se to i nije baš tako desilo, ali tako izgleda. Osim
ako nije, mislim, ako se ne pojavi neko drugi sa sasvim drugačijim,
ubedljivim, zadovoljavajućim objašnjenjem. ''O, ne!'' može neki dobronamernik
da uzvikne, iznenaden mojim očiglednim nedostatkom shvatanja kako
Univerzum funkcioniše, ''jasno je da si ti to radio i ranije, u svojim
prošlim životima.'' Ono što bih ja želeo da znam je: kako to oni znaju
toliko o mojim prošlim životima kada se ja još uvek mučim da razumem
ovaj?
Mislim, budimo realni. Proveo sam dvanaest godina gradeći jednu od,
ako ne i najveću kiropraktorsku praksu u Los Andelesu, imao sam tri
kuće, Mercedes, dva psa i dve mačke. Sve bi izgledalo savršeno da
nisam traćio svoj novac i alkohol da bih na kraju raskinuo svoju šestogodišnju
vezu, što me je bukvalno dovelo do stanja da mi je bio napor da napravim
korak naredne tri godine. Prozak mi je pomogao. U mnogome je pomogao.
Šest meseci kasnije odlazim na Venecijansku plažu (Venice Beach) u
Kaliforniji, sa svojom saradnicom koja insistira da mi gatara sa plaže
gleda u karte. ''Neću da mi gleda u karte neka gatara na plaži,''
odgvorio sam odlučno. Da je ona tako sjajna prpročnica, ljudi bi dolazili
kod nje. Ne bi morala da tegli sto za gatanje, stoljnak, stolice i
svoje ostale stvari na stazu pokraj plaže po kojoj hoda gomila ljudi,
da bi mogla da spopada nesmotrene turiste da im utrapi svoju verziju
njihove budućnosti i da očekuje da joj plate za tu uslugu.
''Srela sam je na nekoj sedeljki i rekla sam joj da ćemo biti ovde.
Bilo bi mi strašno neprijatno ako nam ne bude gledala u karte.'',
odgovorila je k'o iz topa i dodala da mogu da odaberem gledanje za
10 dolara i 20 dolara. ''Ma dobro'', promrmljao sam, birajući varijantu
sa 10 dolara, jer je to bilo polovina novca koji je bio planiran za
ručak. Krenuo sam poslušno prema gatari, seo na stolicu na rasklapanje,
dao joj 10 dolara i razmišljao kako sam već gladan.
U razmenu za svoj novac dobio sam veoma lepo, ali ne baš savršeno
proricanje trenutne situacije i uživao sam u tome što me je ta jevrejska
ciganka nazivala ''Bubelah’’. Na kraju, skoro usput, mi je rekla:
‘’Postoji jedan specijalan postupak koji ja radim koristći aksiotonalne
linije. Taj postupak ponovo povezuje meridijalne linije tvoga tela
sa meridijanima planete, što nas povezuje sa zvezdama i ostalim planetama.''
Objasnila mi je da je meni, kao čoveku koji radi lečenje, neophodno
da to uradim. Obavestila me je da o tome mogu da pročitam u knjizi
koja se zove ''Knjiga znanja: Inokova razjašnjenja'' (The Book of
Knowledge: The Keys of Enoch). Zvučalo je zanimljivo, pa je upitah:
''Pošto?'' Reče:''Trista trideset tri dolara'' Odgovorih; ''Ne, hvala.''
Ovo mi je ličilo na priče u večernjim vestima. Sad već mogu da čujem:
''Jevrejska ciganka na Venecijanskoj plaži je uzela od lakovernog
kiropraktora 333 dolara. Moja slika sa natpisom ''Naivko'' svetli
preko ekrana.... ubedila je doktora da joj da dodatnih 150 dolara
mesečno do kraja života da pali sveće za njegovu zaštitu. Osećao sam
se sramotno što mi je uopšte palo na pamet da to prihvatim. Tako smo
ja i moja saradnica otišli smišljajući kako da nabavimo ručak za dvoje
za 10 dolara.
Pomislićete da bi to bio kraj priče. Ali mozak radi na misteriozan
način. Nisam mogao da izbacim to sebi iz glave. Uhvatio sam sebe kako
koristim poslednjih 20 minuta od pauze za ručak da bi otišao u knjižaru
''Drvo života'' sa namerom da na brzinu pročitam poglavlje 3.1.7 ''Knjige
znanja, Inokova razrešenja''. U poglavlju su objašnjene te aksiotonalne
linije. Najveća lekcija toga dana je bila da, ako je ikada neka knjiga
bile sastavljena tako da ne može da se čita na brzinu, to je bila
ta knjiga. To će me mučiti sve dok ne popustim. Razbio sam svoju kasicu.
Posao je bio završen u dva dana, sa razmakom od dva dana. Prvog dana
sam joj dao novac, legao na njen sto i slušao kako moj mozak gunda:
''To je najgluplja stvar koji sam ikada uradio. Ne mogu da verujem
da sam dao 333 dolara sasvim nepoznatoj osobi da bi crtala linije
po mom telu svojim prstima. Dok sam ležao tu razmišljajući o svim
mogućim načinima kako je taj novac mogao korisno da se upotrebi, preplavio
me je nenadani talas mudrosti i čuh sebe kako mislim: ''Pa dobro,
sada si joj već dao novac. Onda se oslobodi negativnog razmišljanja
i budi otvoren da primiš sve što možeš da dobiješ. Ležao sam mirno,
spreman da se otvorim. Nisam ništa doživeo. Baš ništa. Izgleda da
sam ja bio jedina osoba u sobi koja je to znala. Ali pošto sam platio
za obe seanse, dolazim ponovo u subotu na drugi deo. Medutim, veoma
čudna stvar se dogodila te noći. Odprilike sat vremena nakon što sam
zaspao, lampa pored mog kreveta, lampa koju imam godinama, se upalila
sama od sebe. Probudio sam se i imao sam osećaj da su neki ljudi u
mojoj kući. Pretražio sam celu kuću sa svojim dobermanom, nožem za
duborez i sprejom od bibera, ali nikoga ne nadoh. Otišao sam ponovo
u krevet sa nekim jezivim osećanjem da nisam sam, da me neko posmatra.
Drugi dan je naizgled počeo isto kao i prvi, medutim ubrzo se pokazalo
da nije ni nalik na prvi. Moje noge nisu htele da miruju. Trzale su
se kako se u sred noći iz čista mira nekad noge trgnu. Uskoro je to
obuzelo i ostale delove moga tela, praćeno neizdržljiivom hladnoćom.
Jedino što sam mogao je bilo da mirno ležim na stolu. Koliko god sam
želeo da skočim sa stola i stresem taj osećaj iz svake ćelija svoga
tela, nisam se usudivao da se pomerim. Zašto? Zato što sam platio
333 dolara i morao sam da izvučem korist iz svega ovoga. Eto zato.
Napokon se završilo. Bio je tipičan avgustovski dan a mi smo bili
u stanu koji nema rashladne uredaje. Ja sam bio skroz smrznut, zubi
su mi cvokotali. Žena je požurila da me umota u ćebe. Ležao sam pet
minuta tako umotan, dok se moje telo nije vratilo na normalnu temperaturu.
Osećao sam da sam drugačiji. Nisam imao pojma šta se dogodilo, niti
je bilo šanse da to objasnim, ali jednostavno, ja više nisam bio onaj
isti od pre četiri dana. Smandrljao sam se nekako do svojih kola koja
su izgleda nekako znala put do kuće.
Uopšte se ne sećam šta je kasnije bilo toga dana. Čak ne znam sa sigurnošću
da li je ostatak dana postojao. Sve što znam je da sam se sledećeg
dana našao na poslu. I tada je započela odiseja.
Bila mi je praksa da ostavim svoje pacijente da nakon nameštanja leže
30 do 60 sekundi zatvorenih očiju da bi se opustili i da im sve legne
na svoje mesto. Tog ponedeljka je sedam mojih pacijenata, od kojih
su neki bili sa mnom već dvanaest godina i jedan koji je tada došao
prvi put, pitalo da li sam hodao oko stola dok su oni ležali. Troje
je reklo da im se činilo da su neki trčali oko stola a dvoje je stidljivo
reklo da im se čini da su neki ljudi leteli oko stola.
Radio sam kao kiropraktor već skoro dvanaest godina i do tada niko
nije tako nešto doživeo. Sada mi je sedam osoba to ispričalo u istom
danu. Nešto se očigledno dešava. Ne samo moji pacijenti, nego su me
i moji saradnici obasipali komentarima:'' Izgledaš drugačije. Glas
ti drugačije zvuči. Šta ti se to dogodilo preko vikenda?'' Naravno,
nije mi padalo na pamet da im kažem. ''O, ništa,'' odgovarao sam,
a u sebi sam se i sam pitao šta se to ustvari dogodilo tog vikenda.
Moji pacijenti su počeli da govore kako osećaju moje ruke i pre nego
što bih ih ja dotakao. Osećali su moje ruke i kada su više od 30 cm
udaljene od njihovog tela. To je postala igra, da pogadaju gde su
moje ruke. A kada su ljudi počeli da bivaju izlečeni od raznih bolesti,
to više nije bila igra. U početku su izlečenja bila beznačajna, kao
prestanak bola i tome slično. Kako su pacijenti dolazili navodno kod
kiropraktora, ja bih ih namestio, a onda bih im rekao da zatvore oči
i da ih ne otvaraju dok im ja to ne kažem. Dok su im oči bile zatvorene
ja bih prešao par puta rukama preko njih. Kada bi ustali i osetili
da je bol nestao, upitali bi me šta sam to uradio. ''Ništa, i nemojte
nikome da pričate,'' postao je moj uobičajeni odgovor. To je imalo
odprilike isti efekat kao komentar Nensi Regan na droge: ''Samo reči
NE!''
Ubrzo su ljudi počeli da dolaze sa raznih strana za ta lečenja, a
ja nisam imao pojma o čemu se radi. Stalno sam se raspitivao kod žene
koja me je rekonektovala preko aksitonalnih linija. ''Mora da to dolazi
od nečega što je već bilo u vama. Možda to ima veze sa time što je
vaša majka bila na granici smrti u vreme vašeg rodenja'', govorila
bi ona i dodala: ''Ne znam da je bilo ko drugi imao takvu reakciju.
To je fantasticno.'' Fantastično. To ''fantastično'' je praktično
značilo da sam prepušten samom sebi.
Početkom oktobra sam držao ruke iznad kolena jedne žene koje ju je
bolelo zbog preležane dečje bolesti. Kada sam sklonio ruke, bilo joj
je bolje. Moje ruke su bile u plikovima, sitnim plikovima koji su
trajali samo tri četiri sata. To se dogodilo više puta. Kad god bi
mi se pojavili plikovi ljudi iz obližnjih kancelarija bi dotrčali
da vide. (Trebalo je da naplaćujem ulaznice.) Onda se dogodilo. Moj
dlan je počeo da krvari. Ne šalim se. Ne potoci koji teku kao u starim
filmovima ili na TV programu ''Nacionalni istraživač'' (National Enquirer),
nego kao da sam, naprimer, izbockao dlan iglicama. U svakom slučaju,
curila je krv. Ovo je inicijacija. Inicijacija u šta? Raspitivao sam
se. Ali kako bi oni mogli da znaju? Zašto ja nisam znao? Ko upošte
zna?
Krenulo je istraživanje.
U novembru sam otišao kod svetski priznatog vidovnjaka. Bez daha,
izgubljen, kasnim 30 minuta (po običaju), uleteo sam, tresnuo na stolicu
i pravio se da ne primećujem pogled prekora. Izgleda da sam se usavršio
u tome nakon periodičnih i godišnjih izveštaja, onih koji te podsećaju
na svaku lekciju koju si ikada dobio o kašnjenju, pri čemu se dovodi
u pitanje vrednost tebe kao čoveka na osnovu te grozne, doduše diskutabilne,
osobine. Bio sam ubeden da u svoje slobodno vreme ovaj piše peticije
kongresu da se ponovo uvedu ukori za kašnjenje u škole. Bio sam siguran
da će gledanje biti kratko.
Izgledao je vrlo službeno dok je otvarao karte, trudeći se da izraz
njegovog lica ne oda ni trunku topline i razumevanja. Gledao je u
karte, a onda me je pogledao pravo u oči, malo podrugljivo ili strogo,
i upitao: "Šime se ti to baviš?" Ne znam kako bi vi, ali
ja sam pomislio: ''Ti si vidovnjak, naplaćuješ 100 dolara na sat.
Ti meni reci. Uzdržah se da izgovorim ono što sam mislio: "Ja
sam kiropraktor," rekoh, pazeći da ne dam previše informacija
koje bi mogle da usmere gatanje. (Kada sam zakazivao sastanak nisam
mu čak dao ni svoje prezime.) "O, ne, ima tu mnogo više od toga,"
reče. "Nešto izlazi iz tvojih ruku i ljudi budu izlečeni. Bićeš
na televiziji," nastavi on, "i ljudi će ti dolaziti is svih
krajeva zemlje." To je bila poslednja stvar koju bih očekivao
da čujem iz usta tog čoveka. Onda mi je rekao da ću pisati knjige.
"Jedno ću vam reći," brecnuh se uz poznati osmeh, "Ako
sam i u šta siguran, to je da neću pisati knjige."
Ja i knjige! Do tog trenutka u mom životu sam pročitao dve knjige,
a jednu od nih sam još uvek bojio. Ali život je tek spremao promene.
Vidovnjaci i iscelitelji su pronalazili mene. Dolazili su sa raznih
strana i govorili da im je rečeno kroz njihovu meditaciju da rade
na meni – i odbijali da im bilo šta platim. Moja ljubavna veza se
hladila kroz alkohol i prešla u povremeno prijateljstvo: jedna i po
čaša vina uz večeru, s vremena na vreme. Na moje veliko iznenadenje.
Tek dolazi najčudnija stvar: Moja zavisnost od televizije se prepolovila.
Zamenjena je, ne usudujem se da kažem, knjigama. Nisam mogao da se
načitam:: istočnjačka filozofja, život nakon smrti, kanalisane informacije,
čak i dogodovštine sa vanzemaljcima. Gledao sam, slušao i čitao sve
moguće, svuda.
Noću, kada bih legao da spavam, noge su mi se tresle. Imao sam osećaj
u rukama kao da su uvek '' uključene". I kosti moje lobanje su
vibrirale a oči bi treperele. Nešto kasnije, do mene su dopirali neki
tonovi, a u retkim slučajevima bi to zvučalo kao glasovi ili hor.
To je. Skrenuo sam pameću. Sada sam bio siguran. Svako to zna da kada
skreneš pameću počneš da čuješ glasove. Moji su pevali. Čak u horu.
Nije mi bilo dovoljno da čujem pevušenje, tanani glasić ili mali kamerni
hor. Ne, to je bio čitav veliki hor.
A moji pacijenti? On su videli boje: predivne, izrazite plave, zelene,
purpurne, zlatne i bele. I mada su bili u stanju da razaznaju sve
te boje, govorili su mi da im se to nikada ranije nije dešavalo. Njihova
lepota je izvan onoga što mi znamo. Moji pacijenti koji rade na filmu
i televiziji su mi objašnjavali da ne samo da te boje nisu onakve
kakve postoje na zemlji, nego ni da nije moguće, uz svu današnju tehnologiju,
da ih reprodukujemo i dočaramo.
Da, pacijenti su viđali andele. Sada su popularni doživljaji sa anđelima,
pa u početku nisam ni pridavao važnosti tim pričama o andelima, dok
ljudi nisu počeli da pričaju iste priče: pominju iste andele, govore
iste poruke, ista imena. Ne radi se ovde o uobičajenim andelima kao
što su Mihael ili Ariel, niti se govori o Mojsiju i Budi, mada je
mnogo njih reklo da je videlo Isusa. Ovde se govori o imenima kao
što su Persilia i Georgi. Georgi se pojavljuje deci i onima koji su
možda nespremni na pomisao da vide andela. Vidite, Georgi se prvo
pojavio kao mali šareni papagaj. Zatim, kako bi mi to redovno bilo
objašnjavano, odjednom on nije više uopšte papagaj, odjednom, on jednostavno
postane vaš prijatelj. Georgi bi se i kasnije pojavljivao ljudima
u stresnim situacijama.
Prva osoba koja je videla Georgija je bila jedanaestogodišnja Džemi.
Ona i njena majka su doletele iz Nju Džersija jer je imala skoliozu
kičme. Zbog toga je ova veoma bistra i lepa devojčica imala prilično
vidljivu deformaciju tela. Po završenoj seansi Džemi je rekla svojoj
majci i meni: "Samo sam videla tog malog, sićušnog šarenog papagaja.
Rekao mi je da se zove Georgi. A onda uopšte više nije bio papagaj.
On čak nije bio ni živi stvor." Živi stvor: Čudno izražavanje
za jedanaestogodišnju devojčicu. "A onda, samo je postao moj
prijatelj."
U sledeća dva tri meseca nekoliko mojih klijenata mi je prijavilo
da je videlo Georgija, pri čemu niko od njih nije znao za Georgija,
jer, kao i za ostale andele, krio sam njihova imena i opise da ne
bih uticao na doživljaj drugih ljudi. (Čak i u ovom pisanju sam promenio
prava imena Georgija i Persile da bih sačuvao čistotu i čednost.)
Džemina kičma je uglavnom korigovana, mada ne kompletno, nakon treće
seanse, nakon čega se vratila u Nju Džersi. Nekoliko puta sam razgovarao
sa njom. Izgleda da je sasvim dobro. S vremena na vreme joj se opet
javi Georgi.
Persila, s druge strane, dolazi sa specifičnim porukama. Prvo, često
obavesti ljude da će biti izlečeni. Zatim ih obavesti da, pošto su
izlečeni, treba da idu na televiziju i "razglase". Predpostavljam
da bi ona trebalo da se zove Andeo za propagandu.
Prva osoba koja je videla Persilu je žena iz Oregona koja se zvala
Mišel. Mišel je videla jedan moj raniji intervju na NBC televiziji.
U to vreme je imala punih 40 kila. Imala je sindrom hroničnog umora
i fibromialgiju. Uopšte nije imala apetit i samo žvakanje bi joj zadavalo
bol. Nije bila u stanju da sama ustane sa stolice da bi otišla do
kupatila. Da bi mogla da podnosi bolove, morali su da je nose iz kreveta
i stavljaju pod topao tuš po četiri puta svake noći. Ako bi odvezla
svoju decu u posetu svojoj majci koja je živela na sat vremena vožnje
kolima, morala bi tu da ostane tri dana u krevetu, da bi smogla snage
da vozi nazad kući. Očigledno je da nije mogla da se zaposli. Njena
šestogodišnja čerkica bi morala da spremi večeru za mladeg brata koji
je imao tri godine, sendvič sa kikiriki buterom.
Mišel, kao i većina mojih pacijenata, nikada ranije nije videla andele
ili čula glasove Trebalo joj je tri dana da bi shvatila ime andela.
Persilla joj je rekla da će biti izlečena i da to treba da razglasi
preko televizije. Odprilike godinu dana kasnije je bila gost, zajedno
sa mnom, na nekom televizijskom programu. Sva je bila nasmejana –
uz nekoliko suzica. Težina joj je sada normalna, izgleda zdravo, ima
stalan posao i redovno vežba. O da, svake večeri sprema večeru za
svoju porodicu. Više se ne jedu sendviči od kikiriki butera.
Sledeći posetilac koga klijenti vide je čovek sa sedom kosom, sedim
brkovima i u belom mantilu. Ponekad se pojavljuje sa plaštom i pokrivene
glave.
Debi, majka troje dece iz Južne Kalifornije, je bila prva koja je
videla ovog andela (čije ime ne znamo). U martu 1995. je dobila dijganozu
da ima završnu fazu raka pankreasa. Istu vrstu koja je oduzela život
glumici Mišel London. Rečeno joj je da joj je možda preostalo dva
meseca života. Ona je doživela da je bila uzdignuta van svoga tela,
da je putovala kroz tunel, videla obrise tirkizne i plave svetlosti,
a na kraju je bila obgrljena belom svetlošću. Debi je videla sedog
čoveka u obe varijante. Kada ga je prvi put srela bio je u belom plaštu
pokrivene glave. Dotakao joj je ručni zglob šaljući joj talas energije
koji je sažmeo čitavo njeno telo. Nakon toga se poklonio i udaljio
se, ostavljajući je u veoma jakoj a ipak vrlo prijatnoj svetlosti.
Suze su joj krenule na oči. Onda se ponovo našla u tunelu putujući
kroz galaksiju, osećajući se kao "materijal", napuštajući
svoje telo i kroz glavu i kroz noge.
Nakon druge i treće seanse njen tumor koji nije vredelo operisati
se umanjio za 80 posto. Nakon nekih osam meseci, njeni doktori su
smatrali da bi sada mogla da se podvrgne operaciji kojom bi se otkonilo
preostalih 20 procenata tumora. Baš pred operaciju je došla na još
jedn seansu. Dan i po kasnije je otišla u bolnicu da bi se podvrgla
operaciji. Posle nekih ispitivanja je poslata kući. Nema operacije.
Izgleda da je dan i po nakon našeg lečenja tumor sasvim nestao. Ostao
je samo ožiljak na tkivu.
Uzgred budi rečeno, Debi je došla ponovo u novembru. Za vreme seanse
je osetila kako kaplje voda na desnu stranu njenog lica. Nakon toga
se ponovo pojavio čovek sa sedom kosom i brkovima u svom dugom belom
kaputu koji je lepršao na vetru. Onda je jednostavno odlepršao.
Vrlo često pacijenti vide grupu lekara u belim mantilima, kako diskutuju
i vode lečenja. Obično razgovaraju sakupljeni u krug, ali se ne čuje
šta pričaju. Druga česta pojava je mlada Indijanka koja stavi kožnu
traku sa sjajnim, kvadratnim ornamentima na čelo klijenta. Mnogo puta
bi Indijanac došao i stajao u sobi. (Još uvek nismo sigurni da li
je poglavica ili vrač.) Sledeći posetilac je veoma visok, lep andeo.
Obično kažu da je visok dva i po, dva i osamdeset, tri metra i da
ima ogromna, gusta, krila sa belim perjem talasasto poredanim. Kažu
mi da stoji iza mene držeći me oko struka, i dok pažljivo posmatra
preko moga desnog ramena, u tišini vodi moju ruku. Izgleda da mnogi
od tih andela imaju svoj specifičan miris: na cveće, tamjan, biljne
začine – posebno ruzmarin.
Onda dolazi Džered. Džered je imao četiri godine kada ga je majka
prvi put dovela. Imao je proteze na kolenima koja više nisu mogla
da ga drže, a svako oko mu je gledalo na drugu stranu tako da uopšte
nije mogao da fokusira oči na jednu stvar. Iz njegovih usta više nisu
izlazile reči, samo su stalno tekle sline. Džeredova svest je bila
otupljena i jedva da je moglo da se nazire predivno biće koje je jednom
tu prebivalo.
Džered je gubio niolin iz kore mozga kroz koju prolaze nervni impulsi.
Bolest se rapidno pogoršavala, za 50 jedinica dnevno. Lekovi su smanjivali
progres bolesti za oko 16 jedinica dnevno. Ležao je nepokretno na
stolu, bez ikakvog izraza na licu. Njegova majka mi je rekla da je
u poslednjoj godini bespomoćno gledala kako naglo propada. Ostala
je ne sa detetom kakvo je nekada znala, nego sa, kako je jedino mogla
da opiše, ''amebom''.
Za vreme prve seanse koji je Džered imao, kada god bi se moja ruka
približila levoj strani njegove glave, on bi to osetio i pokušavao
da je dohvati. "Pogledajte, on zna gde je vaša ruka. Pokušava
da je uhvati. To nikada nije radio," ukazivala mi je na to njegova
majka u kojoj se budila nada. "To je deo gde nedostaje mielin,"
dodala je. Džered je postao tako aktivan da je njegova majka pri kraju
seanse morala da sedi na stolu pored njega i blago drži njegove ruke
pevušeći dečju pesmicu onako kako to samo majka ume. Njihova omiljena
pesmica je: "Svetlucaj, svetlucaj zvezdice". Toga dana kada
je Džered imao prvu seansu rapidni progres njegove bolesti se zaustavio.
Sasvim.
Kod druge seanse Džered se hvatao za kvake i pokušavao da ih otvori.
Popravio mu se vid i mogao je da se fokusira na odredeni predmet.
Pri izlasku iz ordinacije je uperio prst na cvetni aranžman i rekao
smešeći se: ''Cveće.'' U sobi nije bilo oka koje nije zasuzilo.
Te noći je, Džered počeo da sriče slova azbuke sa Vanom Vajt dok je
gledao ''Kolo sreće''. Te večeri je taj do tada nem andelak pre spavanja
pogledao u svoju mamu i rekao: "Mamice, pevaj mi." Nakon
pet nedelja Džered se vratio u školu. I u dvorište. Da hvata lopte.
Da li je Džered video andela? Nikada to nije rekao, ali znam da jeste.
On bi ga crtao sat pred i sat posle zakazane seanse, držao ga za ruke
i zaljubljeno mu pevušio "Svetlucaj, svetlucaj zvezdice",
onako kako samo andeli to znaju.
Ispostavilo se da većinu odgovora moram da potražim u sebi. Dve stvari
su me najviše brinule: prvo, ne mogu da predvidim kako će ko da odreaguje
na lečenje, što znači da ne mogu nikome ništa da obećam, i drugo,
kod mene je bilo nepredvidljivih uspona i padova u energiji koji bi
trajali od tri dana do tri nedelje.
Uvek sam bio tip čoveka koji vlada situacijom i koji može da postigne
ono što sebi zacrta. Dok bi drugi bili u fazonu ''sačekaj i vidi kako
se stvari odvijaju'' , meni bi više odgovaralo da dominiram, upravljam
i kontrolišem situaciju i ishod. Prepreke koje bi izgledale nepremostive
za druge, za mene bi bile nevidljive. Ja bih gurao napred dok to ne
obavim. Nekoga kao što sam ja bi najviše na svetu ljutila izreka:
''Ako treba da se desi, desiće se.'' Ako treba da se desi, davola
ako treba da se desi! Ako ja hoću da se to dogodi, dogodiće se, a
vi ćiribu – ćiriba fatalisti mi se sklanjajte s puta. E onda možete
da zamislite moje zaprepašćenje kada me je tresnula činjenica da,
u cilju da ta lečenja zaista napreduju, ja moram da se maknem s puta
i da ne smetam, a i da treba da prestanem da usmeravam energiju. Da
treba da se povučem i prepustim višoj sili da vodi. Ko ovo govori?
Nisam verovao da bi to mogao da budem ja.
Ali, to je bila istina. Ne samo da je energija znala gde treba da
ide i šta da radi bez ikakvih mojih instrukcija, nego sam shvatio
da, što sam ja manje skoncentrisan na slučaj, to je bolja reakcija
u lečenju. Neka najuspešnija lečenja su se dogodila onda kada sam
u glavi pravio spisak za kupovinu u samoposluzi. Vidi drskosti!
Primaj, nemoj da šalješ.
Ko je to rekao? Upitah se dosežući do dubina svoga mozga kao da stvarno
tu mogu nešto da nadem. Ovde imaš pogrešnu osobu za takve savete.
Moj ego se još uvek oporavlja od "sklanjaj se s puta i prepusti
višoj sili da vodi." Kako to ja mogu da pružim lečenje tim ljudima
ako ga ne usmeravam?
Primaj, nemoj da šalješ.
''I prvi put sam te čuo. Sada odgovori na moje pitanje'', odgovorio
sam u sebi.
Tišina.
(Tišina ponekad može zaista da me iritira.)
Primio sam sledećeg pacijenta. Nadajući se da joj ne činim lošu uslugu
i zahvalan zato što ona nije u stanju da primeti moje oklevanje i
nesigurnost u čitav koncept koji se vrzma po mojoj glavi, počeo sam,
sa otvorenim dlanovima, od njenih stopala. Primao sam od pacijenta
kroz moje dlanove. Primao sam iz nebesa kroz moje teme. Bilo je s
ljubavlju, bilo je sa skromnom nežnošću, i to je bilo zbunjujuće.
Čudno sam se osećao. Onda sam primetio da pacijent počinje da reaguje.
Izgleda da je sve u redu.
Tada sam prvi put prihvatio čitav postupak za koji sam se vezao, mada
još uvek nisam sve u potpunosti shvatao. Nisam ja isceljitelj, sam
Bog je iscelitelj, ali iz nekog razloga, dal' sam ja katalizator ili
sredstvo ili pojačalo, odaberite sami reč, ali ja sam pozvan da budem
prisutan u sobi.
Seansa je završena. Pacijentkinja je videla one iste fantastične boje
i čula iste jasne tonove koje su i drugi pacijenti videli i čuli.
I ona je takode videla dva andela koje su mi često opisivali da su
videli za vreme lečenja. Njen problem, kombinacija sindroma hroničnog
umora, fibromijalgije i kolitisa, je nestao posle ovoe seanse. Mada
još uvek nije bila opasna po život, ova bolest joj je zagorčavala
život poslednjih osam godina. Ustala je sa stola i rekla: ''Hvala!''
Odgovorih, "Ne zahvaljujte se meni, to nisam ja uradio."
Rekla je:, ''Naravno da jeste," ne shvatajući. "To se ne
bi dogodilo da vi niste držali ruke iznad mene."
Pomislih: ''Na kraju krajeva, možda taj koji je sedeo na oblacima
i nije baš pogrešio. Možda sam ja odabran da primim taj dar zato što
ne nosim plaštove i turbane, zato što ne kačim tapiserije i ne palim
mirišljave štapiće. Zato što ne hodam okolo bosonog jedući činije
splačina štapićima. Možda zato što sam pristupačan i govorim relativno
jenostavnim jezikom. Ili možda zbog moje sposobnosti da iznadem male
luckaste načine da objasnim stvari koje i sam tek jedva počinjem da
naslućujem''.
"Ovako to dode," objašnjavao sam, tražeći lako shvatljivu
analogiju za mladu devojku čiji koncept spiritualne sinhronizovanosti
je bio činjenica da je Merloz Plejs ime ulice gde je bila moja ordinacija
u LA-u, a i naziv njenog omiljenog TV programa: "Zamisli da istopiš
predivnu čokoladu... a ti se zahvaljuješ slamki."
Zasmejala se.
Mislim da smo oboje shvatili.
Erik Perl je nastupao na nacionalnoj televiziji u emisijama ''Liza
šou'' (The Leeza Show), ''Sely Dzesi''i Rafajlo'' Sally Jessy Raphael,
''Sa druge strane'' (The Other Side) i još nekim drugim programima.
Do sada su u šest knjiga dokumentovana izlečenja njegovih pacijenata:
''Vruća čokolada za mističnu dušu'' (Hot Chocolate for the Mystical
Soul); ''Pileća supica za dušu alternativno izlečenu'' (Chicken Soup
for the Alternatively Healed Soul); ''Još vruće čokolade za mističnu
dušu'' (More Hot Chocolate for the Mystical Soul); ''Vruća čokolada
za tinejdžersku mističnu dušu'' (Hot Chocolate for the Mystical Teenage
Soul); ''Jeste li spremni za čudo sa andelima?'' (Are You Ready for
a Miracle with Angels?) i Erikova knjiga, ''Rekonekcija: leči druge,
izleči sebe'' (The Reconnection: Heal Others, Heal Yourself) - Hay
House.
na
vrh strane